✞✞✞ SEDAM PRIKAZANJA KRVI KRISTOVE ✞✞✞ & RAZMATRANJE

SLATKO SRCE MOG ISUSA - DAJ DA TE LJUBIM SVE TO VIŠE

Zašto je lipanj posvećen Srcu Isusovu?

Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki po­vijesni izražaj pobožnosti Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema Kristu i njegovu spasenjskome dje­lu.

Lipanjska je pobožnost novijeg datuma. Nije tako stara kao svibanjska, koja datira još od bl. Henrika Suzo (+1365), a kao javna pobožnost održana je prvi put 1784. u Ferrari, u Italiji. Jednoga svibanjskog jutra u prvoj polovici 19. st. molila se iza svete pričesti dobra, nevina duša – Anđelka od svetog Križa u zavodu Naše Gospe u Parizu. Molila je od Isusa milost da je prime u „Zbor Marijine Djece“. Dok je pobožno molila, Duh Sveti joj nadahnu korisnu misao. U mladenačkoj duši pobožne Anđelke pojavi se pitanje: Zašto ne bismo mogli imati jedan mjesec u godini, koji bi bio posvećen Srcu Isusovu, kad već imamo mjesec posvećen Majci Božjoj?

Ovu plemenitu misao priopći Anđelka svojoj poglavarici, koja to spomene pariškom nadbiskupu. Njemu se ovaj prijedlog neobično svidio, pa stoga i dopusti 1834. godine, da se u njegovoj nadbiskupiji lipanj posveti Srcu Isusovu. Gesta pariškog nadbiskupa djelovala je pozitivno i na ostale njegove istomišljenike, pa je lipanjska pobožnost počela osvajati katolički svijet. Kroz kratko vrijeme pobožnost Srcu Isusovu obuhvatila je čitavu Katoličku Crkvu. Papa Pijo IX. podijelio je 1873. posebne oproste onima koji obavljaju lipanjsku pobožnost na čast Srca Isusova. To isto učinio je 8. VIII. 1906. sv. Pijo X.

Prema jasno i nedvojbeno izraženom načelu vrhovnoga autoriteta u Katoličkoj Crkvi, pobožnost Srcu Isusovu je najuzvišenija od svih pobožnosti, koje posjedujemo u svojoj duhovnoj riznici. Uvjerenje Crkve o ovom pitanju izrazio je sažeto, ali određeno Simun Gourdan, pobožni i učeni pisac 1711. godine. On veli: „Između svih pobožnosti, pobožnost Srcu Isusovu je najsvetija, najstarija, najviše odobrena, naj savršenija, najkorisnija, najmilija našemu Gospodinu i najpotrebnija.“ Svaku od svojih tvrdnja raščinio je pisac jasno i jezgrovito.

Pobožnost Srcu Isusovu, veli on, jest „najsvetija, jer ona u Isusu Kristu časti ono što je u Njemu najviše duhovno i najviše ujedinjeno s Njegovim Ocem; što je najviše posvećujuće za Crkvu…“ Za potkrepu tvrdnje, daje pobožnost Srcu Isusovu najstarija pobožnost dostaje sjetiti se, kako je ta pobožnost počela u onom trenutku, kad ga je vojnik probo kopljem na Kalvariji. Prvi poklonici bili su žalosna Gospa, Ivan, Magdalena i pobožne žene. Oni su započeli pobožnost ranjenom Kristovom Srcu.

Pobožnost Isusovu Srcu nosi na sebi pečat najviših odobrenja, jer „sve stranice Sv. Pisma ne govore nam drugo, nego da treba obnoviti naše srce … A sve to ne možemo izvršiti, ako sebi ne postavimo kao uzor Srce koje ima u najeminentnijem značenju sva ta rijetka svojstva. Takvo srce ne može biti nego samo Srce Isusovo.“

Prema uvjerenju spomenutoga pisca, pobožnost je Srcu Sina Božjega „najsavršenija, jer je izvor svih drugih pobožnosti. Srce je Isusovo neizmjerna riznica, odakle su presveta Djevica i svi Sveti crpili milosti, dobra, svetost“. Ova je pobožnost „najkorisnija, jer nas uči da moramo imati poput Isusa srce čisto, blago i ponizno…“ „Najmilija je našem Gospodinu“ pobožnost Srcu Isusovu, jer „tko je pobožan Presvetom Srcu, taj časti i njegovu božansku osobu,“ ispravno zaključuje produhovljeni pisac. I na koncu umni pisac tvrdi da je pobožnost Kristovom Srcu „najpotrebnija, jer ona ide za tim da nas učini istog duha s Isusom.“

(Izvor: M. Validžić, Ranjeno Božje Srce, str. 14-43., s odobrenjem Nadb. duh. stola u Zagrebu 6.3. 1963, br. 853)

A evo što o pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu kaže Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji:

166. Na petak poslije druge nedjelje po Duhovima Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Osim liturgijskoga slav­lja, mnoštvo drugih izražaja pobožnosti imaju za predmet Kris­tovo Srce. Nema dvojbe daje pobožnost Spasiteljevu Srcu bila i jest jedna od najraširenijih i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti.

Shvaćen u svjetlu božanskoga Pisma, izraz „Srce Isusovo“ označuje samo Kristovo otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jez­gri: Božji Sin, nestvorena mudrost; beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. „Srce Isusovo“ je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutar­nje – s beskrajnom božansko-ljudskom ljubavlju – u Duhu protegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama.

167. Kao što su često podsjećali rimski pape, pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetome pismu.

Isus, koji je jedno s Ocem (Iv 10,30), poziva svoje učenike na življenje u prisnome zajedništvu s njim, na usvajanje njego­ve osobe i njegove riječi kao pravila ponašanja, a sebe samoga objavljuje kao učitelja „krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29). Može se na stanovit način reći daje pobožnost Srcu Isusovu prijevod u bogoštovne okvire onoga pogleda, koji će prema proročkoj i evanđeoskoj riječi, svi kršćanski naraštaji usmjeriti prema onome koji je proboden (usp. Iv 19,37; Zah 12,10), tj. prema Kristovu boku probodenu kopljem iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19, 34), simbol „čudesna otajstva cijele Crkve“.

Ivanovski tekst, koji pripovijeda o pokazivanju Kristovih ruku i njegova boka učenicima (usp. Iv 20,20) i poziv koji Isus upućuje svetomu Tomi da pruži svoju ruku i daju stavi u nje­gov bok (usp. Iv 20, 27) također je imao znatan utjecaj u nastanku i u razvoju crkvene pobožnosti prema Presvetome Srcu.

168. Ti i drugi tekstovi koji predstavljaju Krista kao vazmenoga Jaganjca – pobjedonosna, premda žrtvovana (usp. Otk 5,6) – bili su predmetom trajna razmatranja svetih Otaca, koji su otkrili njihova doktrinarna bogatstva i ponekad vjernike pozi­vali da prodru u otajstvo Krista kroz otvorena vrata njegova boka. Ovako piše sveti Augustin: „Ulaz je pristupačan: Krist je vrata. I za tebe se otvorio kada je njegov bok otvorilo koplje. Sjeti se stoje iz njega izašlo. Izaberi dakle gdje ti možeš ući. Iz boka Gospodina koji je visio i umirao na križu provrela je krv i voda kada je bio proboden kopljem. U vodi je tvoje pročišćenje, u krvi tvoje otkupljenje.“

169. Srednji je vijek bio posebno plodno razdoblje za razvoj štovanja Spasiteljeva Srca. Ljudi izvrsni po svojoj svetosti i nauku, kao što su sveti Bernard (+1153.), sveti Bonavetura (+1274.) te mistici, kao što su sveta Lutgarda (+1264.), sveta Matilda iz Magdeburga (+1282.), svete sestre Matilda (+1299.) i Gertruda (+1302.) iz samostana u Helfti, Ludolf Saksonski (+1378.), sveta Katarina Sijenska (+1380.), produbile su otajstvo Srca Isusova u kojemu su vidjele „utočište“ gdje se obnavlja snaga, sjedište milosrđa, mjesto za susret s njim, izvor beskraj­ne Gospodinove ljubavi, vrelo iz kojega provire voda Duha, istinska obećana zemlja i pravi raj.

170. U novome dobu štovanje Spasiteljeva Srca imalo je nov razvoj. U vremenu u kojemu je jansenizam propovijedao strogost božanske pravde, štovanje Srca Isusova bilo je djelotvo­ran lijek da se u vjernicima pobudi ljubav prema Gospodinu i pouzdanje u njegovo beskonačno milosrđe, kojega je Srce za­log i simbol. Sv. Franjo Saleški (+1622.), koji je za životno pravilo i pravilo apostolata usvojio temeljni stav Srca Isusova, tj. poniznost, blagost (usp. Mt 11,29), nježnu i milosrdnu ljubav; sv. Margarita Marija Alacoque (+1690.), kojoj je Gospo­din opetovano pokazivao bogatstva svoga Srca; sv. Ivan Eudes (t 1680.), promicatelj liturgijskoga štovanja Presvetoga Srca; sv. Klaudije la Colombiere (+1682.), sv. Ivan Bosko (+1888.) i drugi sveci i svetice bili su izvrsni apostoli štovanja Presveto­ga Srca.

171. Postoje brojni oblici štovanja Spasiteljeva Srca. Neki su izričito odobreni i često preporučivani od Apostolske Stolice. Između njih treba spomenuti:

• osobno posvećenje koje je, prema Piju XI., „među svim vježbama koje se odnose na štovanje Presvetoga Srca bez dvojbe glavno“;
• posveta obitelji pomoću koje obiteljska jezgra – već su­dionica na otajstvu jedinstva i ljubavi između Krista i Crkve snagom sakramenta ženidbe – biva posvećena Gospodinu, ka­ko bi on vladao u srcima svakoga od njezinih članova;
• Litanije Presvetoga Srca Isusova, odobrene 1891. za ci­jelu Crkvu, sa sadržajem koji je izrazito biblijski i obogaćen oprostima;
• čin zadovoljštine, obrazac molitve kojom vjernik – spo­minjući se beskrajne Kristove dobrote – moli milosrđe i daje zadovoljštinu za uvrjede koje su na razne načine nanesene nje­govu Preslatkome Srcu;
• obdržavanje devet prvih petaka u mjesecu, koje potječe od „velikoga obećanja“, što gaje Isus dao svetoj Margareti Mariji Alacoque. U vrijeme kada je sakramentalna pričest među vjerni­cima bila veoma rijetka, obdržavanje devet prvih petaka u mje­secu znatno je pridonijelo oživljavanju pristupanja sakramenti­ma pokore i euharistije. Pobožnost prvih petaka u mjesecu u naše vrijeme – ako se vrši na pastoralno ispravan način – može doni­jeti nedvojbene duhovne plodove. Ipak, potrebno je da vjernici budu prikladno poučeni o činjenici da se u tome prakticiranju ne smije polagati pouzdanje koje odiše ispraznim vjerovanjem, ko­je s ciljem spasenja, dokida nedokidive zahtjeve djelatne vjere i obveze da se živi životom sukladnim Evanđelju. Vjernici trebaju biti poučeni o apsolutno prevladavajućoj vrijednosti nedjelje, „praizvornoga blagdana“, koji se treba odlikovati punim su­djelovanjem vjernika u euharistijskome slavlju.

172. Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki po­vijesni izražaj pobožnosti Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema Kristu i njegovu spasenjskome dje­lu. Zbog toga ju Apostolska stolica i biskupi preporučuju, promiču njezino obnavljanje: u jezičnim i ikongrafskim izražajima; u posvješćivanju njezinih biblijskih korijena i njezine poveza­nosti s najvećim istinama vjere; u potvrdi primata ljubavi pre­ma Bogu i bližnjemu, kao bitnu sadržaju te pobožnosti.

173. Pučka pobožnost teži poistovjetiti pobožnost s njezinim ikongrafskim prikazom. To je redovita činjenica koja, bez dvojbe, ima pozitivnih vidika, ali može dati prostora i nekim neprimjerenostima. Ikonografski tip koji više ne odgovara ukusu vjernika može voditi k manjemu poštovanju predmeta štovanja, neovisno od njegova teološkog temelja i od povijesno-spasenjskih sadržaja.

Tako se dogodilo s štovanjem Presvetoga Srca: neke nevri­jedne reprodukcije, ponekad slatkaste, neprikladne da bi izra­zile snažan teološki sadržaj, ne omogućuju pristup vjernika otaj­stvu Spasiteljeva Srca.

U našemu se vremenu blagonaklono gleda na usmjerenost prikazivanja Presvetoga Srca u povezanosti s trenutkom Razapinjanja, u kojemu se očituje najviši stupanj Kristove ljubavi. Presveto Srce jest raspeti Krist, s kopljem otvorenim bokom, iz kojega proviru krv i voda (Iv 19,34).

Posveta kršćanske obitelji presvetom Srcu Isusovu

Presveto Srce Isusovo, Ti si svetoj Margareti očitovalo svoju želju, da zavladaš kršćanskim obiteljima. Stoga evo, danas Tebi dolazimo, da otvoreno priznamo Tvoje neograničeno gospodstvo nad našom obitelji. Hoćemo da u njoj procvatu kreposti i mir koji si Ti obećao ovdje na zemlji. Želimo da duh ovoga svijeta, koji si Ti osudio, bude što dalje od nas. Zavladaj dakle, premilostivo Srce, našim razumom, da u Tebe čvrsto vjerujemo. Zavladaj našim srcima, da usplamtimo gorućom ljubavi prema Tebi. Žar ove ljubavi podržavat ćemo molitvom i čestom pričesti. Udostoj se o božansko Srce Isusovo, biti vazda uz nas; udostoj se blagosloviti naša duhovna i vremenita dobra, posveti svaku našu kršćansku radost, a nevolje ublaži. Ako bi Te tko od nas ožalostio milostivo nam oprosti. A kada smrt zakuca na vrata naše obitelji, da nas liši bilo kojega člana, daj da se svi podvrgnu tvojoj svetoj volji u nadi, da ćemo se jednom svi naći u Nebu, da Te uvijek slavimo i blagoslivljamo. Prečisto Srce Marijino i slavni patrijarh sv. Josip neka Ti prinesu ovu našu posvetu i neka nas podsjećaju na nju sve dane života. Slava Srcu Isusovu, Srcu našega Kralja i Oca našega! Slava Ti i hvala, o božansko Srce Isusovo, što si u našoj obitelji podiglo prijestolje svoga gospodstva! S nama dijeli radost i žalost, da nas svojom neizrecivom ljubavlju vodiš putem vječnoga života. Amen.